Svatko od nas u nekom trenutku dođe u situaciju u kojoj želi da ga se čuje i to je sasvim u redu. Rak je situacija u kojoj dolazi do dvije krajnosti – neka djeca/mladi imaju potrebu govoriti o tome i vrlo su otvoreni po tom pitanju, dok su drugi povučeniji i sam razgovor o bolesti i trenutnom stanju im stvara nelagodu. Kod osoba koje pripadaju u ovu „drugu krajnost“, vrlo je važno ne forsirati ih dok sami ne osjete potrebu da se otvore, ali ih možda i potaknuti da se izraze i da ih se „čuje“ na neki kreativni način – npr. pisanje, likovni rad ili da sami pronađu svoj način rješavanja osjećaja tjeskobe i straha kroz razne vrste meditacije, molitvu, tehnike disanja ili usmjeravanja prema onome što vole.
|